Darko Kunce: “Fokus mora biti na domaćim igračima”

Košarkaški klub Dubrovnik uspješno je ostvario cilj postavljen u drugoj polovici protekle sezone i osigurao ostanak u FAVBET Premijer ligi. O teškim i neizvjesnim trenucima, sustavnom radu i angažmanu stručnog stožera i ljudi u klubu, pogledu prema budućnosti kao i o njegovom angažmanu u HKS-u, popričali smo sa šefom struke KK Dubrovnik, Darkom Kuncom.

Preuzeli ste klub usred sezone u jednom dosta teškom razdoblju. Momčad je bila na dnu prvenstvene ljestvice i moral nije bio na visokoj razini. Možete li se osvrnuti na izazove s kojima ste se suočili, s obzirom na samopouzdanje igrača i, općenito, atmosferu u svlačionici? Koje ste korake poduzeli da poboljšate situaciju?

– Dobro ste rekli; situacija je bila teška i igrači su bili demotivirani zbog velike serije poraza i zadnjeg mjesta na tablici. Bili smo u jednoj, naizgled, bezizlaznoj situaciji. Ključna stvar koju smo u tom trenutku napravili bila je opća mobilizacija svih ljudi u klubu i oko kluba, da probamo zaustaviti taj jedan slobodan pad. Tu prvenstveno mislim na seniorsku momčad.

Angažirali smo se svi skupa; ja sam tu bio, takoreći, prvi među jednakima. Tu je dosta potegnuo Željko Vreća, Luko Bijelić, Frano Gverović, Husnija Habul; dakle, svi treneri u klubu dali su svoj doprinos radu seniorske momčadi. Sljedeća stvar koja je možda bila i najbitnija u toj piramidi; odmah smo priključili četiri-pet juniora seniorskoj momčadi da povećamo broj igrača na treningu, jer smo u tom trenutku već imali i dosta ozljeda i bolesti, tako da je znalo biti i samo po pet-šest igrača na treningu.

I naravno, na kraju; a ovo sam namjerno ostavio za sam kraj, je angažman Lukše Andrića kao igrača. Prvenstveno je bilo zamišljeno da on bude trener i da mi pomogne kao glavnom treneru; ali kad se dogodio nenadani odlazak Nekića ostali smo bez igrača; a nažalost, financijska situacija je bila takva kakva je bila. Dogovorili smo se da Lukša barem na treningu proba pomoći; ne samo kao trener, nego i kao igrač. Na kraju se ispostavilo da je on bio najveće pojačanje i ključni igrač u našoj borbi za opstanak.

To je, po meni, možda i najveći dobitak za ovu sezonu; ne samo Dubrovnika kao kluba nego generalno i hrvatske košarke; iako se to manje-više u dosta slučajeva negativno percipiralo; taj njegov povratak. Ali, Lukša je bio jedini igrač u ovoj sezoni od dvanaest momčadi koji u svom CV-ju ima igranje Eurolige. Tako da, on je sigurno bio osvježenje i puno je pomogao svim igračima u klubu, pogotovo mlađima i tako će sigurno ostati i dalje.

Tada se promijenila i kompletna slika unutar momčadi. Dogodila se i prva pobjeda protiv Osijeka, teško izborena. Nakon toga sve je krenulo uzlaznom putanjom. Mi smo cijelo vrijeme planirali da dođemo na devet pobjeda, to nam je bio neki cilj; iako nismo mogli biti sigurni da će to biti dovoljno za ostanak. Na kraju se pokazalo da je to bilo dovoljno za predzadnje mjesto i dodatne kvalifikacije za ostanak; što smo relativno lagano ostvarili.

Spomenuli ste taj ključni trenutak, tu prijelomnu pobjedu koja je motivirala ekipu. Igrači su sigurno u tom trenutku osjećali određeni pritisak, a i navijači su očekivali tu jednu pobjedu s kojom bi krenulo nabolje. Je li momčad imala vjeru u sebe ili je postojala sumnja da će sezona biti neuspješna?

– Kad sam preuzeo momčad, prva stvar koju sam rekao je da ću ja dati svoj maksimum i da ću se potruditi koliko god mogu; ali ključna stvar je povjerenje. Rekao sam igračima da mi moraju vjerovati. Ako mi vjerujete, onda možemo nešto napraviti. Ako budete imalo sumnjali u bilo koji potez ili odluku, pa makar bila i pogrešna, nećemo napraviti ništa. Mislim da je tu bio najveći dobitak; smatram da su mi igrači bezrezervno vjerovali u svim situacijama; i kad smo gubili protiv Osijeka, pa okrenuli utakmicu u svoju korist; i protiv Alkara kad smo imali vrlo loše otvaranje, a na kraju uvjerljiva pobjeda. Tako da, mislim da je tu bilo jedno obostrano povjerenje i uvažavanje i na kraju je to rezultiralo ostankom u ligi.

Je li, po vašem mišljenju, toga nedostajalo u prvom dijelu sezone?

– Teško mi je to komentirati; nisam bio unutra i imao sam dosta drugih obveza. Nisam tada sudjelovao u radu momčadi pa ne mogu to komentirati.

Klub se priprema za sljedeću sezonu FAVBET Premijer lige. Na čemu ćete graditi strategiju i taktiku za nadolazeću sezonu, s obzirom na negativna i pozitivna iskustva iz protekle? Kako postići stabilnost kluba u narednom razdoblju?

– Naglasak svakako mora biti na domaćim igračima. Mi ne možemo više sebi dozvoliti luksuz da imamo devet igrača sa strane, i da samo tri budu domaća. Kao prvo, to je preskupo; drugo, to odbija i publiku. To smo već promijenili i to će sigurno biti tako za iduću sezonu. Bez obzira kojih dvanaest istrči na prvu utakmicu sljedeće sezone, sigurno će sedamdeset posto igrača biti domaći. Mi sebi možemo dozvoliti luksuz od maksimalno tri-četiri igrača sa strane. To je gornja granica.

Dat ćemo priliku mlađim igračima; ali tu priliku da igraju oni moraju zaslužiti. Dobit će svoju ulogu u momčadi, a sigurno ćemo dovesti i dva pojačanja koja će nam biti garancija stabilnosti. Mi smo već zatvorili osamdeset posto momčadi, a plan nam je da na ljetni odmor; nakon završetka Kampa Libertas i nakon što napravimo završnu analizu sezone; odemo s već definiranom momčadi. To će tako i biti; do kraja lipnja roster će biti zatvoren.

Je li uprava kluba postavila neke ciljeve za sljedeću sezonu?

– Jedan od ciljeva je da sezona bude što manje turbulentna. Primarni cilj je razvoj domaćih igrača i daljnja popularizacija košarke; da se što više djece bavi košarkom, kako u gradu, tako i u susjednim općinama. Moram napomenuti da sljedeće godine slavimo osamdeset godina kluba. Želja nam je da takvu lijepu i okruglu obljetnicu dostojno obilježimo.

Spomenuli ste mlade igrače i građenje popularnosti košarke u Dubrovniku. Jeste li zadovoljni radom i rezultatima u mlađim kategorijama kluba?

– Jesmo, s obzirom na to da smo mi u nezavidnoj situaciji koju je teško objasniti nekome tko nije iz Dubrovnika. Nama je najbliže gostovanje udaljeno dvjesto kilometara. Igrali smo i jedinstvenu kadetsku i jedinstvenu pretkadetsku ligu te međunarodnu IMB ligu; gdje se igralo od Bara do Kranja, četiri države… U juniorskoj konkurenciji bili smo peti u državi, što je fenomenalan uspjeh, uz sve naše probleme s odlascima igrača. Da smo uspjeli zadržati Miovića i Gulana, vjerojatno bismo se borili za prvaka države.

Tako da, što se tiče mlađih kategorija, tu smo stvarno zadovoljni. Svake godine ispliva po jedan-dva igrača koji zadovoljava kriterije igranja Premijer lige, a mi u ovom trenutku u Hrvatskoj imamo šest-sedam svojih igrača, što u mlađim kategorijama drugih klubova, što u seniorima. Dubrovnik proizvodi igrače. Zadnjih tridesetak godina bilo je amplituda; ali vi u ovom trenutku imate, naprimjer, u španjolskom prvenstvu, dva igrača koja su u top pet; Hezonja i Tomić, a koji su ponikli u našem klubu. To nema nijedan drugi grad u Hrvatskoj.

Dotaknimo se malo duge tradicije Košarkaškog kluba Dubrovnik. Spomenuli se da sljedeće godine klub slavi osamdesetu obljetnicu postojanja. Jeste li ponosni na povijest kluba i na sve ljude koji su dali svoj doprinos?

– Apsolutno. Kad bih krenuo nabrajati tko je sve u tome sudjelovao, naš bi razgovor trajao tri dana! To je ogromna povijest. Klub je rastao i s razvojem grada i sporta u Dubrovniku. Pa i ova dvorana (Gospino polje; op.a.); njena primarna funkcija je bila da bude košarkaška dvorana. Tada je jedino košarka i bila u nekom ozbiljnom rangu od dvoranskih sportova. Tako da, mi smo uvijek bili pokretači nečeg novog. Ja sam tu kao trener već trideset godina; kao igrač četrdeset… U principu, cijeli život sam tu.

Osim u KK Dubrovnik, aktivni ste i u Hrvatskom košarkaškom savezu. Možete li pojasniti koja je vaša uloga u HKS-u?

– Ja sam već trideset godina angažiran kao trener u Hrvatskom košarkaškom savezu, još od 1995. godine. Moja prva generacija bila je ’80. godište, a upravo sam se vratio s priprema gdje vodim generaciju 2011. To su 32 generacije. Nisam sve trenirao, ali manje-više sam prošao sve te selekcije. Kao trener i instruktor sam sudjelovao na 39 prvenstava; tako da je to jedan ogroman presjek. Od 2010. godine sam profesionalno zaposlen u HKS-u, s tim da sam od 2010. do 2015. bio šef kompletnog omladinskog pogona svih nacionalnih selekcija.

Možda sam i najponosniji na taj period kada smo i osvojili najveći broj medalja. Tada je bila i velika reprodukcija igrača; pogotovo prema NBA-u. Tu prvenstveno mislim od Bogdanovića preko Zupca, Žižića, Bendera, Darija Šarića pa sve do Hezonje. To su igrači koji su prošli kroz moje selekcije i dan-danas su nositelji klupske i reprezentativne košarke. Od 2015. do danas; nakon što sam prestao biti šef omladinskih pogona, uglavnom sam bio angažiran oko U-14 i U-15 selekcija. To u kontinuitetu radim zadnjih deset godina.

Za kraj, možete li se osvrnuti na uvjete rada i treniranja košarkaša Dubrovnika? Što bi, po vašem mišljenju, bilo potrebno da bi rezultati kluba i svih klupskih kategorija bili u budućnosti još bolji?

– Tu mogu povući paralelu s cijelom Hrvatskom. To je i moja struka; moj magistarski rad je bio na temu strategije razvoja sporta u gradu Dubrovniku. Generalno, što se tiče Dubrovnika, najveći problem su uvjeti rada. Tu debelo zaostajemo u odnosu na Europsku uniju; možda smo na trideset posto prosjeka EU. Dakle, mi smo na trideset posto standarda koji bi jedan grad od 40.000 stanovnika morao ispuniti. Trebalo bi to podići na puno veću razinu, ali nažalost, takva je situacija u cijeloj Hrvatskoj.

Mi smo ostali u nekom raskoraku. Ulazak u EU je u jednom dijelu donio dosta dobrih stvari; ali taj dio što se tiče sportskih objekata; od rukometnih dvorana što su se izgradile više se ništa nakon toga nije gradilo. Do danas je prošlo skoro dvadeset godina od zadnjeg kapitalnog objekta u Hrvatskoj. Mi nemamo ni nacionalni stadion. Nogometaši su nam drugi, treći na svijetu, a mi nemamo nacionalni stadion. Svuda su podstanari. Dvorane su neuvjetne. Sedamdeset posto dvorana u Hrvatskoj nisu klimatizirane. Mi s tim imamo velike probleme. O Dubrovniku neću ni govoriti…

Osim toga, problem su i kadrovi u sportu, pogotovo sportski radnici. Ne mislim samo na trenere. Uopće nema sportskog menadžmenta. U sportu je financijska situacija nažalost takva kakva jest i nitko se ne želi baviti s tim dijelom posla. Treneri su debelo potplaćeni, a nažalost, nisu ni dovoljno educirani. Tu vidim najveći prostor za napredak i to se mora napraviti i u Dubrovniku i u Hrvatskoj. Mi u ovom trenutku maksimalno koristimo raspoložive kapacitete koji su nam dostupni, ali nažalost, to nije dovoljno. Nadam se da će se u dogledno vrijeme ti uvjeti rada poboljšati, kako za trenere tako i za igrače. Onda će svima biti puno lakše raditi.

Foto: Damjan Jelenović / KK Kvarner 2010 / VoxMarkt