Iz prkosa i ljubavi: kako je 1946. počela dubrovačka košarkaška priča

Dok je Dubrovnik 1946. godine još uvijek tražio miris slobode nakon rata, skupina mladića pod zidinama postavila je temelje košarkaške igre u Gradu. Danas, osam desetljeća kasnije, dok KK Dubrovnik slavi svoj 80. rođendan, prava je prilika da zaronimo u bogatu povijest. Malo se sportskih kolektiva može pohvaliti činjenicom da njihovu 80. obljetnicu uveličava nitko drugi do njihov – prvi kapetan. Rođen 1925. godine, naš sugovornik bio je dio generacije koja je za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata osnovala današnji KK Dubrovnik.

U velikom intervjuu povodom jubileja kluba, gospar Božo Grčić, 100-godišnji veteran dubrovačkog sporta, živa kronika kluba i nepresušan izvor priča i anegdota iz minulih vremena, prisjeća se doba kada se igralo iz čistog prkosa i ljubavi, bez pravih dresova i uz puno improvizacije, ali s neiscrpnim srcem. Gospar Božo nas vraća u dane kada je svaki koš bio festa, a košarka u Dubrovniku tek hrabra vizija nekolicine mladića.

Pričajte nam o samim počecima. Rođeni ste davne 1925. godine i to na Mljetu?

– Ja sam se slučajno rodio na Mljetu jer mi je otac tada službovao u Stonu. Inače, Grčići su porijeklom iz okolice Sinja, Dicma. Moj otac je nakon Prvog svjetskog rata došao u Ston i tamo se i oženio. Služio je u austrijskoj vojsci a zatim i u oružništvu Kraljevine Jugoslavije kao žandarmerijski narednik. Potom je dobio premještaj u Orebić, i to su moja najranija sjećanja. Majka mi je umrla kad sam imao osam godina. Poslije smo se našli u Perastu; moja sestra, ja i moj otac. Bio sam mali razbojnik; uličar, i nije me sram to reći. Zato smatram da je obitelj stup društva. Tko ne dobije kućni odgoj, ništa od njega.

Kako ste završili u Dubrovniku?

– To je bilo poslije moje male mature. Moj otac je stalno kumio i molio tadašnju komandu žandarmerije i tražio premještaj. Napokon, kad je formirana Banovina Hrvatska 1939. on je dobio premještaj. Kad smo došli u Dubrovnik, ja sam se malo više počeo baviti sportom. Početkom Drugog svjetskog rata sjećam se da su u Gimnaziji bili koševi. I tu smo mi počeli, neke prve korake, ubacivanje lopte u koš… Sve je počelo u Gimnaziji. Ali, nije bilo puno zanimanja među nama mladima za taj novi sport. U gradu su popularniji bili vaterpolo i nogomet.

Maturirali ste usred Drugog svjetskog rata?

– Ja sam maturirao 1943. Nakon mature nije bilo puno izbora i ja sam završio u mornarici NDH; u Pomorskoj vojnoj akademiji. Očekivali smo da će nas poslati u Split ili Rijeku, međutim, njemačka komanda nas je poslala na izobrazbu na Baltik. Ja sam tako završio na sjeveru Njemačke, na akademiji u Stralsundu na Baltičkom moru. Tamo sam 1944. završio osnovnu izobrazbu, i to vrlo zahtjevnu. Mislim da sam dijelom i zbog toga kroz život bio dosta otporan i ništa mi nije bilo teško.

Stralsund je stari hanseatski grad na moru. Sjećam se da je imao žute tramvaje kao što smo ih i mi imali u Gradu, tako da sam se manje-više osjećao kao da sam doma. Zanimljivo, nisu nas napadali jer je kolala priča da su tu bila neka lječilišta i terme u kojima je navodno Churchill izliječio neke svoje boljke prije rata pa je zato svojim avijatičarima dao nalog: „Oko Stralsunda da, ali Stralsund nipošto”.

Poslije toga smo završili na bojnom brodu „Leipzig”. Tada sam počeo pisati ratni dnevnik i crtati u njemu razne motive. Imao sam talenta za slikanje; na brodu sam oslikavao prazne prostore u kadetskoj i oficirskoj menzi. To me i spasilo; zapovjednik broda bio je osobni prijatelj admirala Dönitza i ja sam dobio nagradni dopust.

U Dubrovnik ste se vratili igrom slučaja?

– Pa da, kad sam dobio taj nagradni dopust vratio sam se u Dubrovnik. Kad su došli partizani, odmah su me mobilizirali. Ja se nisam stidio reći gdje sam bio. Kasnije se smirilo, rat je završio 1945. Ja sam se zatekao u Boki, u Tivtu. Tu je došao jedan Splićanin, zvali smo ga Pajo. Bio je nizak, od mene niži sigurno dvadesetak centimetara. Ja sam imao 184, a on valjda 164 cm. Ali, bio je završio kineziološku školu negdje u Beogradu.

On nas je počeo učiti košarku. U Tivtu je bilo lijepih terena za igru. Pajo nam je bio i trener ali i najbolji igrač; najviše je ubacivao. Bili smo u reprezentaciji Jugoslavenske ratne mornarice. Išli smo na prvi fiskulturni slet armije i mornarice nove Jugoslavije. Proveli smo dvadesetak dana u Beogradu, prekoputa Topčidera. Može se reći da sam ja baš tu igrao pravu košarku, kao reprezentativac mornarice.

S tim iskustvom vratili ste se u Dubrovnik. Kako su izgledali počeci organizirane košarke u Gradu?

– Kad sam demobiliziran 1946. vratio sam se u Grad kasno ujesen i izgubio godinu; nisam se stigao upisati na fakultet. Sve u svemu sam izgubio četiri godine redovnog školovanja. Od 1943. kad sam maturirao na gimnaziji, pa sve do 1947. kad sam konačno pošao na studij. Ali, u to vrijeme, 1946. kad sam se vratio, dobio sam posao pri općini kao tehnički referent. Tada sam se povezao s pokojnim Perom Matanom i Kojakovićem. Hoćemo li košarku? Ajmo! Oni su bili stariji i iskusniji, a mene je dopalo da budem tajnik kluba. Tako je to počelo.

Gdje su se odigravale prve utakmice?

– To smo se i mi pitali! Gdje ćemo odigrati prvu javnu utakmicu? Nema gdje, nego gore na Jezuitima. A nasred terena veliko stablo! Možete li zamisliti; okolo su bile kuće, živjelo se, djeca su se igrala… Nekako su i općinari „zatvorili oči” pa smo najprije pošegali to stablo. Ali to je bila zemlja! Ovakvi kameni! Rupe posvuda. Sjećam se da smo nasipali morski žal da popunimo te rupe. Eto, tu smo i u takvim uvjetima počeli s prvim treninzima. Imali smo i juniorsku ekipu, a oformili smo i žensku ekipu. Cure su bile krasne, a u mene su k’o u Boga gledale!

Kakve su bile prve košarkaške lopte? I kako su izgledali treninzi?

– Bila je jedna jedina, sva iskrpljena. Napuhivala se, a izvana bi se vezivala nekakvom špigetom. Stalno smo je krpili! Sama igra i ubacivanje nam je bilo zadnje na pameti; prvo bi se svi poredali i od jednog do drugog koša išli skupljat kamenje. Tek kad bi se teren koliko-toliko očistio igrali bismo s loptom. Iza treninga bismo otrčali još četiri kruga, radi kondicije. Iza treninga, ne prije. Padali bismo s nogu. Blizu male Buže je bila pumpa za vodu, u samim zidinama. Jedan bi pumpao, drugi bi se prao. Jedna starija gospođa je sjedala na pižulu i samo govorila: „Ah, moja djeco, pitat će vas starost đe vam je bila mladost!”.

Protiv koga ste odigrali prvu utakmicu?

– Najbliži su bili Splićani. Tada je taj isti Pajo koji nas je učio košarku došao u vezu s njima i nagovorio ih. Prvu smo utakmicu odigrali na Jezuitima. I pobijedili smo! Ma, bio je neki smiješan rezultat, kao da je rukomet; 23:13 za nas! Bilo je to 2. ožujka 1947. godine. Zadnja utakmica koju sam ja igrao bila je u ljeto 1948. protiv milicionera u Sarajevu. Ni tamo nije bilo terena pa smo igrali na trgu ispred kazališta u Sarajevu. Bilo je puno svijeta! Bili smo smješteni kod tih milicionera u njihovoj zgradi. Sjećam se da sam na toj utakmici u jednom trenutku bio na centru; nisam imao kome dodati i samo sam šutnuo prema košu. Ušla je! Delirij! Više nitko nije navijao za milicionere! To mi je bila oproštajna utakmica.

Igrali ste i u Zagrebu?

– Da, igrao sam još za momčad tehničkog fakulteta 1948. protiv beogradskog tehničkog fakulteta. Ali, više nisam imao vremena za košarku. Studirao sam brodogradnju koja je bila jako težak studij. Zatim sam se i oženio. Vratio sam se u Dubrovnik. Oženjen, dijete na putu… Najprije sam morao raditi u Trebinju u industriji alata da bih dobio stan. U Trebinju sam nešto pomagao njima u košarci, ali nisam više igrao; imao sam već 31-32 godine. Ali, znao bih organizirati utakmice ili u Trebinju ili u Gradu. Uglavnom su Dubrovčani pobjeđivali.

Kasnije ste bili i član uprave Košarkaškog kluba „Jug”?

– U Dubrovnik sam se za stalno vratio 1965. godine i opet se povezao s Kojakovićem i Matanom. Ušao sam i u upravu kluba. Ali, nikako na zelenu granu! Tada je glavni bio Savez za fizičku kulturu u općini, i oni su dodjeljivali novac. Ali, za košarku nikad nitko. Vukli su vaterpolisti i nogometaši, ali za nas jednostavno nije bilo dovoljno novca da bi se nešto značajno moglo uložiti i izgraditi teren.

Pričajte nam o Karmenu. Kad se počela igrati košarka tamo i kako su izgledali počeci?

– To je bilo tek 1972. Ja to razdoblje zovem renesansa košarke u Dubrovniku. Uspjeli smo u Karmenu asfaltirati teren. Tada sam bio profesor na Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku i svako poslijepodne i predvečer dolazio bih u Karmen raščišćavati i pripremati teren. Imali smo ideju da za taj novi teren izradimo vlastite koševe, da ne moramo svaki put posuđivati koševe iz Gimnazije. Dobili smo nešto novca iz Saveza. I, opet Pajo! U to je vrijeme on predavao gimnastiku u gimnaziji u Sisku. Ja sam ga zazvao i rekao mu da imam molbu. Rekoh, Pajo, tu si blizu sisačke željezare… Oni su proizvodili željezne cijevi. Profila idealnog za koševe!

Rekao sam Paju da malo nagovori ljude u željezari, odnese im bocu pića… I Pajo je skupio cijevi dovoljno da se mogu napraviti barem četiri koša! Cijevi je poslao željeznicom. Vjerovali ili ne, kad su došle u Gruž, nitko ni od općine ni od komunalaca koji su imali kamione nije nam htio pomoći. Molili smo nekog čovjeka iz Župe koji je imao kamion da nam preveze cijevi. Ja i još šestorica smo ih prekrcali iz vagona u kamion. Onda sam pošao u Pera Dalmatina koji je bio bravar i imao je radionicu kraj skalina od Jezuita. Mi smo otukli ruzinu s tih cijevi i opiturali ih, a Pero ih je zavario. I to su bili naši prvi vlastiti koševi! A cjelokupna rasvjeta na terenu je bila jedna jedina bumbeta od 500 Watta. Ako pukne… Srećom, nije!

Ima li neka anegdota koja vam je posebno ostala u sjećanju?

– Pamtim baš te prve koševe i koliko smo se namučili da dođemo do njih! Dok nismo imali svoje vlastite, posuđivali smo stare, drvene koševe iz Gimnazije. Prvo bih morao moliti ravnatelja. A konstrukcija se nije mogla rastaviti. Jedino se tabla mogla odvojiti. Sjećam se i jednog igrališta podno Minčete. Ali, kako donijeti koševe gore? Ne možeš rušiti zidine, a zid je debeo četiri metra! Sjećam se jednog Gega, koji je rekao da će on to riješiti. Rekao nam je da donesemo koševe s vanjske strane zidina, u podnožju, gdje je sada taksi stajalište.

I on bi se popeo na predziđe i hodao po rubu kao da hoda po Stradunu! I on sam bi na konop podignuo taj nerastavljivi donji dio konstrukcije. I dovukao bi ga na prostor predziđa, podno glavnog zida. E, sad, kako ga prenijeti preko glavnog zida? Visina je bila barem osam, devet metara. I opet, na konop! I isto smo ih tako i vraćali. Pa tko je mogao i pomisliti da se tako nešto može učiniti? Danas je to igralište proglašeno za najljepše vanjsko košarkaško igralište na svijetu!

Sudjelovali ste i u transferu Andra Knega?

– Zvao sam Androvog oca da dođe. Znao sam već; što mu mi možemo pružiti? Pa nismo imali ni tenisice ni dresove! Najprije sam mu čestitao i rekao da mu je sin dobro odgojen. Onda sam mu rekao, znate, mislio sam da vi njega pustite u Zagreb. Već sam razgovarao s ljudima iz Jedinstva, preteče Medveščaka, a poslije i drugih zagrebačkih klubova. Dogovorili smo da će se školovati i usput igrati košarku. Dakle, nije to bilo profesionalno, sve je to i dalje bilo na amaterskoj osnovi. Androv otac se složio.

Došli su ovi iz Zagreba i sad, što ćemo? Ne za novac, ni govora! Razgovarao sam s Matanom i Kojakovićem i oni su mi rekli da je najbolje nešto materijalno. Čim je novac u pitanju, ili će netko ukrasti, svašta može biti… I ja sam tražio tri garniture dresova za svih dvanaest igrača. Tražio sam i tenisice i dodatnu opremu a poseban uvjet je bio da se obvežu da će pet godina zaredom sudjelovati u Jadranskom kupu koji će se igrati u Dubrovniku. Eto, to je bio moj osobni doprinos u tom transferu.

I inače ste bili dosta osobno angažirani u radu kluba?

– Uvijek kad je nešto trebalo pomoći organizirati, došao bih. Jednom smo trebali potratati neke dužnosnike; nije bilo napice! Pošao sam u Gradsku kafanu, tamo je direktor bio Božo Knežević. Molio sam ga da nam posudi napice i sav sretan sam trčao natrag u Karmen! Hoću reći, nema ništa bez osobnog angažmana. I taj osjećaj da nešto moram napraviti, da to želim, tu sam uvijek bio jako samokritičan prema sebi i pitao bih se jesam li na pravom putu i je li činim pravu stvar.

Što biste poručili današnjim igračima?

– Najprije, pristup košarci i sportu općenito treba biti da to čine radi vlastite fizičke kondicije i zdravlja. Danas sam zahvalan Bogu ali i vlastitoj savjesti koja bi me uvijek natjerala da se pokrenem. Još dan-danas ja se svako jutro razgibavam petnaestak minuta. Tijekom života sam uvijek redovito radio sklekove, zgibove… Kad su mi bile 73 godine nešto sam pošao u doktora tu u Lapadu. I vidi on da imam 73 godine i pita me kako sam. Rekoh da sam dobro, da vježbam, radim čučnjeve…

„Pa koliko čučnjeva radite?”, pita on mene. „Četrdeset, tako”, odgovorim. „Četrdeset? Ja ne mogu ni pet!”, reče on. Pet godina nakon toga je umro, a bio je mlađi od mene. A liječnik! Eto im poruke. Čovjek treba ostati aktivan svaki dan. Sport nije samo radi slave, nego radi vlastitog zadovoljstva i u krajnjoj liniji radi zdravlja, pa i krepke starosti. Jer, ima sportova gdje nema staraca. Nijedan vaterpolist nije dočekao duboku starost!

Razgovor s čovjekom koji je proživio čitavo stoljeće podsjeća nas na to koliko su duboki korijeni našeg kluba. Zidine koje okružuju naš Grad vidjele su mnoge utakmice, ali ona prva, kapetanska, ostaje upisana u same temelje Košarkaškog kluba Dubrovnik. Odlazimo iz doma gospara Boža s osjećajem da smo dotaknuli samu povijest. Njegovih sto godina života i 80 godina kluba nisu samo brojke, već podsjetnik da se velike stvari rađaju iz čiste ljubavi prema igri i svom Gradu.

Kada se idući put nađete na tribinama Gospinog polja i zaplješćete novoj pobjedi našeg kluba, sjetite se ovog razgovora. Sjetite se 1946. godine i mladića koji su, predvođeni svojim kapetanom, počeli pisati povijest s loptom koja je tada bila teža od nade. Gospar Božo je tu povijest započeo, a na svima nama je da je dostojno nastavimo. Za još barem 80 godina pod dubrovačkim košarkaškim obručima!

Tekst pripremio: Marko Miloš za KK Dubrovnik