Od Karmena i Šumice do Reala: košarkaška priča Pera Jejine

Košarkaški klub Dubrovnik prije utakmice s KK Split odati će priznanje gosparu Peru Jejini za njegov dugogodišnji predani rad u klubu. Prilika je to da porazgovaramo s g. Jejinom o tome koliko se košarka promijenila, koje bi savjete dao mladim igračima i trenerima, što mu je najviše ostalo u pamćenju od njegovog trenerskog rada s mlađim kategorijama, ali i o izazovima s kojima se susretao tijekom više od četrdeset godina rada.

Vi ste sigurno jedna od zaslužnih osoba za razvoj dubrovačke košarke. Kad se osvrnete na vaših više od četrdeset godina u košarci, što kao igrač, što kao trener; možete li istaknuti neke od najvažnijih trenutaka i postignuća?

– “Moramo najprije razlučiti igračka i trenerska postignuća; što si i kako si radio… Mi smo onda bili jedan dobar drugoligaški klub s odličnim trenerima iz Zagreba i Sarajeva. Mi mladi smo se ugledali na starije, jer svi smo mi djeca Karmena. Tamo smo počeli trenirati, poslije u Gružu pa tek onda u Gospinom polju. Od starijih smo učili kako se košarka igra, razumije i živi.

Klub je tada bio stabilan drugoligaš, s jakom upravom, i popularnošću je bio treći u Gradu, iza vaterpola i nogometa. Među mladeži je klub bio jako popularan. Na svim vanjskim terenima se igrao basket; nisi mogao doći na red ako si izgubio termin, morao si čekati tri-četiri sata! Toliko se košarka igrala i toliko se voljela. To je meni ostalo u jako lijepom sjećanju. Svima je to bila lijepa zabava i zanimacija.

Što se tiče trenerskog posla, poslije igračke karijere, 1996. sam se profesionalno počeo baviti trenerskim poslom, iako sam i prije toga vodio neke kadete i juniore. Istaknuo bih Šumicu u Gružu, gdje smo okupljali ogroman broj djece kao jedan od prvih školskih klubova u Hrvatskoj. Dosta je reći da smo išli na gostovanje kod Jugoplastike s punim autobusom djece; Rato Tvrdić nije mogao vjerovati koliko ih ima i koliko ih trenira košarku!

Počeci su bili teški, poslije rata nije bilo lako to pokrenuti, iako smo i za vrijeme rata igrali prvenstvene i kup utakmice. Ali bili smo izolirani, nije bilo lako putovati nama iz Dubrovnika i igrati po cijeloj Hrvatskoj, veliki je to trošak; kako drugim klubovima, tako i nama. Što se tiče mog trenerskog rada s djecom, jer ja sam se orijentirao na djecu; seniori me nisu zanimali jer sam htio, što se kaže, praviti igrače.

To je jedan dugotrajan proces gdje ne sudjeluje samo jedan trener, nego više trenera. To je kao lokomotiva; ti pokreneš, drugi nastave. Tako sam rekao i jednom igraču, koji je danas u Real Madridu: “Ja sam ti dao pet skalina, ovaj drugi će ti dati pet, u Španjolskoj pet, u Americi…” Tako se postiže zrelost i kontinuitet rada. Danas, evo, djeca sa 15-16 godina budu profesionalci. To u ono vrijeme još nije bilo tako, recimo devedesetih godina. Danas djeca gledaju NBA i misle, mogu i oni to napraviti.

Treba ići korak po korak. Kao i sve u životu. Ja im govorim; imaš osnovnu školu, srednju školu pa si tek onda na fakultetu. Tako je i u sportu. Moraš se educirati, biti marljiv i vrijedan, a vrijeme će pokazati jesi li za profesionalni sport ili nisi.

“Djeca danas igraju košarku iz fotelje”

Koliko je sama košarkaška igra evoluirala tijekom vašeg vremena kao igrača, pa kasnije i trenera? Koje su neke od najvećih promjena u razvoju igre kojima ste svjedočili od tada do danas?

– Ogromna je razlika u igranju prije deset, dvadeset, trideset godina… Prvo, kao igrač, ako si igrao dvadeset godina, vidio si na početku karijere i kasnije prema kraju da se sve ubrzalo; posjed lopte se ubrzao, razmišljanje se ubrzalo. Danas treneri stalno pokazuju na glavu, znači; razumijevanje i čitanje igre, dok se tehnika i fizika podrazumijevaju.

Košarka je brza i atraktivna i u djeliću sekunde se događa puno stvari i moraš razmišljati. Nas su učili da imaš tri rješenja kad primaš loptu; danas moraš imati pet rješenja. Toliko je to pošlo naprijed i ubrzalo se; pored fizičkih predispozicija. Nekad je čovjek od dva metra igrao centra, danas igra beka. Fizički, tehnički, a taktički pogotovo, to su dva odvojena svijeta; nekad i sad. Ali to je normalno, igra se mijenja, vidimo samo u NBA-u, puca se pedeset trica po utakmici… Svi su bekovi.

Ali i ja sam nekoć imao igrače koji su kasnije izrasli do 215 cm, a igrali su mi playmakera. Upravo zato što sam morao gledati kako će taj igrač igrati sutra, za pet, deset godina… Jer, ako misliš kako ćeš ga trenirati od danas do sutra, već si u zaostatku. Kasniš u svemu. Znači, kao dijete ga moraš razvijati za igrača kakav će biti sutra, za pet godina… Uopće nije pitanje hoće li on narasti i na koju visinu i hoće li se nastaviti baviti sportom.

Danas je jako teško baviti se sportom jer puno stvari djeci i mladima odvlači pozornost. Sami znamo, uz svu ovu tehnologiju, njima je puno lakše igrati košarku iz fotelje, doma, na igricama! Nije ni čudo da ima toliko pretile djece. To je danas način života. Nije da oni ne bi htjeli, nego uzimaju ono što im je lakše, što je sasvim razumljivo.

U naše doba toga nije bilo. Nama je bila ulica, gdje si dobio i motoriku i poštovanje starijih, i puno drugih stvari, sportskih i nesportskih. Danas je posve drugi način razmišljanja, tako da, moramo to prihvatiti kako jest i pokušati tu djecu što više gurnuti u dvorane, na stadione i igrališta.

“Nema više vike, danas moraš biti pedagog”

U vašem trenerskom poslu sigurno ste se susretali s brojnim izazovima. Možete li istaknuti neke od najvećih izazova s kojima ste se suočili u vašoj trenerskoj karijeri i kako ste ih prevladali?

– Pored ovoga da nove generacije nose novi način razmišljanja, da ne kažem i novi način odgoja; toliko da se ti moraš puno više prilagoditi njima. Nema više onih starih metoda vike, kazne i ostalih stvari. Danas moraš prvo biti pedagog, psiholog, pa tek onda trener. Baš tim redom. Jer, ti možeš djetetu govoriti, ali ako on nije zainteresiran, nema od toga koristi. Ako on ne želi potrčati, nema koristi.

To je najveći izazov svih trenera, da djecu što više zainteresiraju za bilo koji sport. Svaki je sport fenomenalan, u svakom sportu ćeš dobiti i društvo i socijalizaciju i puno drugih stvari; o zdravlju da ni ne govorim. Trenerima koji dolaze nakon mene će biti sve teže i teže. Ja se povlačim iz ovoga posla, ali njima sigurno neće biti lako!

“Mladi košarkaši, slušajte starije i pitajte!”

Koji biste savjet dali mladim košarkašima koji su na početku profesionalne karijere, ali i mladim trenerima?

– Igračima prije svega da se moraju posvetiti radu i trudu. Bez toga, bez treninga i mnogih ponavljanja jednog te istog, bilo taktičkog, tehničkog ili fizičkog, nema napretka, boljitka i sreće. Moraju raditi i slušati ove koji su to prošli i koji to znaju. I da pitaju! Današnje generacije ne pitaju; kao da ih je sram pitati. Oni su naučili upaliti Google; sve će im reći… Ali nisu baš najbolji u komunikaciji licem u lice. Nemaju se čega ustručavati. Moraju se maksimalno posvetiti sportu; naravno, poslije škole. Škola je uvijek bila na prvom mjestu.

Malo njih danas-sutra iziđu kao profesionalni sportaši, ali mnogima od njih upravo je sport pomogao u trenucima kad bi pošli u Zagreb studirati; pomogao je njihovim roditeljima jer im nisu morali plaćati smještaj dok su gore igrali za drugi klub, time su imali jednu karijeru uz akademsko obrazovanje. To je ogromna stvar. To je dijete tako steklo prijatelje širom Hrvatske, u druženju i komunikaciji uz pomoć sporta.

Što se tiče mladih trenera, mogu im samo poručiti da budu jako strpljivi, i da se ne nerviraju kao što sam se ja nervirao! Opet, druga su vremena, danas ima puno drugih stvari koje moraš primjenjivati na treningu. Ali oni će s vremenom to i sami spoznati. Njima ne treba puno govoriti. Nakon godinu-dvije, vidjet će i sami gdje su. Ja bih volio da svi mi budemo vrhunski treneri, ali vrijeme pokaže gdje si i što si. Tako da, korak po korak…

Dotaknimo se priznanja koje će vam odati vaš matični klub, KK Dubrovnik. Što za vas osobno znači ovo priznanje u odnosu na vaš doprinos dubrovačkoj košarci?

– Naravno da mi znači puno jer ipak sam pedeset godina u dubrovačkoj košarci. Uložio sam jako puno vremena, zdravlja, živaca, edukacije; svega. I nikad mi nije bilo žao, dapače, bilo mi je lijepo i zabavno. Uvijek ću se sjećati lijepih trenutaka i van košarkaškog terena. Društva, ljudi s kojima si bio, djece koju si educirao, koja mi se i dan-danas jave. Neke i ne prepoznam, toliko se promijene pa tek nakon određenog vremena shvatiš tko je… Tako da, imam samo lijepe i uspješne uspomene.

Kad ste već spomenuli djecu koju ste trenirali; neki od njih su sigurno postali vrhunski igrači i ostvarili zapažene karijere. Možete li izdvojiti jednog ili dva igrača koje ste trenirali, a na čiji ste uspjeh posebno ponosni?

– Ne bih volio izdvajati nikoga od njih. Zato i kažem da malo tko od njih uspiju kao profesionalni sportaši. Tako je u svakom sportu. Treba imati i sreće i zdravlja, pored drugih stvari. Ima njih koji su uspjeli i koji igraju za reprezentaciju Hrvatske i u velikim klubovima; od Maria Hezonje, Ante Tomića… Malo sam trenirao Lukšu Andrića i Hrvoja Perića, ali ima jako puno njih.

Meni je drago kad oni uspiju, ne samo sportski, nego i u životu. Jer, sport je život. Tako treba gledati i tako to treba razumijevati. Treba misliti da ti može donijeti samo dobro. Vrhunski igrači se rađaju. Oni se prvo trebaju roditi da bi ti mogao, danas-sutra, opet uz puno sreće i zdravlja i dobrog puta; jer nekad se i zakaže, trener ili ekipa, ali ako su oni kvalitetni, oni će kad-tad izaći.

Tako je i Mario imao problem u Americi pa se vratio u Europu i postao vrhunski igrač. Ante je pošao u Real pa završio u Barceloni; deset godina igra europsku košarku. Kod svih njih, kad-tad, taj kvalitet mora izaći na vidjelo. Sad imamo i Lukšu Andrića kao mladog trenera, i Hrvoja Perića i puno njih koji su igrali i u Ciboni, onoj vrhunskoj, euroligaškoj Ciboni; tako da je lijepo kad ti ostanu takve uspomene. Drago mi je sjetiti se da su takva djeca uspjela i da su danas jedan primjer mladim košarkašima. Mi smo se imali u koga ugledati, pa neka se i današnja djeca ugledaju u te vrhunske sportaše.”